Na satu engleskog jezika učenici šestih i osmih razreda istraživali su pitanje koje ih sve više zanima: smiju li i kako smiju koristiti umjetnu inteligenciju kada pišu? Ova aktualna tema može se primijeniti na sve školske predmete, ali i u izvanškolskom okruženju.
Sat smo započeli usporedbom dvaju pisma. Jedno je napisao čovjek, a drugo UI, ali nismo rekli koje je koje. Učenici su čitali, tražili razlike i raspravljali o tome koje im djeluje stvarnije. Tek nakon rasprave otkrili smo odgovor. Zaključak je došao od njih samih: UI-tekst zvuči uredno, ali općenito, a autentično pismo prepoznaje se po sitnim, konkretnim detaljima.
Zatim smo uveli „semafor”. Zeleno znači da UI uvijek smije pomoći (ideje, pitanja, provjera pravopisa nakon što je tekst napisan). Žuto znači da smije uz oprez (povratna informacija na već napisan odlomak). Crveno znači da UI ne smije pisati umjesto učenika.
Učenici su potom smislili izmišljenog prijatelja, pročitali njegovo pismo i na njega odgovorili samostalno, bez UI-ja. Tek nakon toga svoj su tekst dorađivali uz UI u nadziranom okruženju, a svaku promjenu bilježili: što je predloženo, je li zadržano ili odbačeno i zašto.
Svi su učenici motivirano sudjelovali i postavljali dodatna pitanja. Iz njih je bilo razvidno da UI već koriste za različite školske zadaće, ali nisu sigurni kako to činiti pravilno i etično. Nakon sata ta su pitanja postala jasnija, no primjećuje se potreba za sustavnim radom na ovoj temi: ponavljanjem u različitim kontekstima učenja, vježbanja i stvaranja.
