Nažalost, dječja prava se i danas krše diljem svijeta na različite načine.

Tužna je činjenica da i u 21. stoljeću, u nekim dijelovima svijeta djeca gladuju, beskućnici su, nemaju pruženu adekvatnu zdravstvenu skrb, ne pohađaju školu, nemaju pristup informacijama, zlostavljana su,…

Ovaj nesretni niz bi se mogao nastaviti i dalje. Nad njim se možemo zaustaviti, sažaliti se u mislima, biti kivni na društvo u kojem živimo i zaključiti kako mi promijeniti ne možemo ništa, jednostavno nismo dovoljno moćni da dovedemo do velikih promjena. I to je istina.

No, postoji još nešto što možemo napraviti. Umjesto očajavanja mi, „mali“ ljudi trebamo si postaviti pitanje: „Kako da ja, kao osoba koja u sebi nosi puno dobrote i ljubavi prema drugima a posebno prema djeci, mogu doprinijeti u borbi protiv kršenja ljudskih prava?“

Možemo i trebamo sa svim onim, ma koliko skromnim mogućnostima, zakotrljati taj naš maleni osobni kamenčić u već postojećoj bitci, u lavini koja s vremenom jača, u borbi za ostvarenje dječjih prava.

U našoj školi se borimo onim načinima u kojima smo najjači- odgojem i edukacijom naše djece.

Oni su ti kojima ostavljamo ovaj svijet, oni su njegovi kreatori i njegova budućnost. Odgojiti njih na način da prepoznaju nepravdu prema drugome, žele ju promijeniti i spremni su na tome raditi je najveći izazov. 

Škola se tako uvijek iznova uključuje u hvalevrijedne projekte, kao što je prošlogodišnji Unicefov projekt „Škola za Afriku“ i ovogodišnji „Govorimo o mogućnostima“.

U projektu „Govorimo o mogućnostima“ upoznajemo djecu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.

Promatranje invalidnosti kao teškoće koju ima osoba je pristup koji pripada prošlosti. Osoba s invaliditetom danas više nije shvaćana kao netko tko je ovisan o tuđoj pomoći već kao netko tko doprinosi društvu, a društvo ima zadaću otklanjanja postojećih prepreka.